Prolaznost vremena.
Neminovna i neumoljiva.
I koliko god da smo svjesni ili nesvjesni da postoji samo Sada,
ipak znamo da je nekad bilo – tada.
I da je određen broj godina već protutnjio našim životom.
I ostavio trag…
Odnosi su se promijenili,
poslovi izmijenjali,
djeca odrasla…
Iskustva se redala jedna za drugim
i putem nas oblikovala.
Od nekog starog Ja od prije nekoliko desetljeća
ostala je tek sjena…
A osvrt na prošli život jedna velika pustolovina…
I koliko god se trudimo putem stati i uživati
ipak ostaje taj osjećaj da su svi ti trenuci proletjeli…
Na tren smo im udahnuli život,
a onda su nestali.
Ta prolaznost života…
Sve me češće zaustavlja i osvještava
da budem još više prisutna u Ovdje i Sada.
Da je sve ovo igra,
a u svojoj igri ja pišem pravila.
I posjeti me da nikad nisam previše odrasla da bih se igrala,
prezauzeta da bih stala i maštala,
smijala se od srca i uživala…
Po osjećaju pratila svoj put
i sad dječjom radoznalošću istraživala…
Veselila se unaprijed onima koje ću putem susresti
i radovala se zajedničkim avanturama…
Jer ako ne pazimo,
tako nas lako uhvati kolotečina,
vrtlog užurbanog života
u kojem Života uopće nema…
Zato stani,
zastani baš sada
i učini bar mali pomak ka onome što uistinu želiš.
Ne odgađaj za sutra,
jer ono često ostane zarobljeno u budućnosti.
I sve ono: druge godine ću, drugi put ili tko zna kada…
Ostane tek blijeda nada.
Jer smo putem zaboravili na Sebe
i ono najvažnije…
Živjeti Sada.✨
