Dan kada sam odlučila prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, uvelike je doprinio mom unutarnjem miru.
Jer se više nisam borila sa time, nisam prosuđivala, kritizirala, trudila se da ih promijenim… Već sam ih jednostavno – prihvatila.
Kao što sam netom prije prihvatila sebe.
Ahhh, koje olakšanje! Kao da sam zbacila ogroman teret sa leđa. Jer ustvari i jesam. I u tom se trenu oslobodila golema količina energije koju sam onda mogla usmjeriti u boljem, kvalitetnijem smjeru.
Prihvaćanje je tako neprocjenjiva stvar. Prihvaćanje, a onda promjena na višoj razini. Opet prvo sebe.
Jer to što prihvatiš nekoga, ne znači da ćeš tolerirati u odnosu sa tom osobom sve što smatraš neprimjerenim.
Da, možeš razumijeti takvo ponašanje, ali to ne znači da ćeš ga opravdati.
Da, možeš pristupati sa većom razinom ljubavi i mira prema toj osobi i kreirati drugačiji odnos.
Da, možeš podizati svoju vibraciju i očekivati da će stvari ići na bolje.
Ali i da, ako ne ide na bolje, možeš se odmaknuti.
Pa prihvatiti i tu novu situaciju sa spoznajom: Ono što nikako ne postaje kvalitetnim dijelom tvog života – to ti očito i ne treba. ❤️
