Zagledah se nedavno u gradu u siva lica prolaznika…
I zapitah se: Kada točno čovjek prestane vjerovati da može živjeti život kakav želi?
Kada nestane vjere u snove, u bolje sutra i prestane nadanje da će biti bolje?
Nakon koliko godina? Nakon koliko tuge, boli i razočaranja čovjek pomisli da više ne može dalje?
Ni sam ni sa nekim drugim…
Kada dođe do tog prijelomnog trenutka u kojem sam sebi kaže da više nema snage za borbu? Da neće uspjeti, da se ne isplati više truditi?
Kada točno prestane vjerovati da zaslužuje pravu ljubav, više novca, bolje odnose?
Kada i zašto?…
Ili zapravo nikada nije istinski ni vjerovao?
Koliko je potrebno da se tog čovjeka ponovno pokrene? Da mu se probudi želja za životom, pravim životom vrijednim življenja? Da mu opet zasvjetli iskra u očima i iznikne nada u srcu? Koliko ljubavi, topline, razumijevanja je potrebno? Koliko snage da se ponovo podigne, otrese prašinu sa sebe i krene hrabro naprijed?
Eto, zagledah se i zapitah sve to… Jer me pomalo rastuže ta siva lica bez vjere i nade u bolje sutra. I to što znam da ih je gomila njihovih stavova i uvjerenja dovela do tog stanja, a oni krive nekog drugog. Sudbinu prije svega.
A tako bih voljela da shvate da ipak, ipak je nešto u njihovim rukama. I to ono najvažnije.
A to je Izbor kako će se osjećati. Sada, ovog trenutka.
Izbor hoće li kukati nad onim što nemaju ili biti zahvalni na onome što imaju. Ma koliko malo im se to u tom trenu činilo. Izbor hoće li izabrati radost ili tugu. Izbor hoće li se pridignuti ili nastaviti puzati kroz život…
Tako bih voljela da uvide svoj ogroman potencijal sa kojim su rođeni. Ogromnu snagu i želju sa kojom su došli na ovaj svijet! Sa ciljem da žive sretan i ispunjen život! Da se u potpunosti ostvare! Svaki na svoj način.
I da uvide da ako se jedna osoba na ovom svijetu mogla pridignuti i ponovo krenuti i to možda čak iz teže priče nego što su njihove – Onda mogu i oni, mi…
Ma svatko od nas. 💕
