Vjerujete li u slučajnosti?

Vjerujete li u slučajnosti?
Ja ne. Odavno.

Pogotovo kada ti se dva puta dogodi ista stvar na isti dan u razmaku od godinu dana pa završiš na kirurgiji sa slomljenom nogom koja treba operaciju! Naravno da to ne može biti slučajno…

I naravno da ne možeš odmah skakati od zahvalnosti na tom događaju. Jer nakon što je uslijedila mješavina ljutnje, tuge i nevjerice, krenula je gomila pitanja. Zašto opet? Koja je Poruka u ovome? I što točno nisam dobro shvatila prošli put?… Pa tako dalje…

I tek kada su se malo slegli dojmovi i zauzdale emocije, usmjerih se na to da naravno, ovo nije najgora stvar na svijetu i da će kao i sve – proći. Da sada imam miran period ispred sebe da se bavim sobom, da ponirem u svoje dubine i otkrivam svoje biće. Iznova i iznova. Da stvaram novo sutra iz potpunog mira.

Osvijestih da kao i uvijek, tek kada se otvorim i izdignem iz svega toga mogu shvatiti poruku priče i krenuti u tom smjeru. Jer ako sam dolje, ostati će izvan mog dosega.
Shvatih da na višoj razini ovo itekako ima smisla i samo čeka mene da to otkrijem. Da maknem um i ego sa puta i prepustim se tim novim spoznajama i otkrićima.
Za koje sam očito spremna. I kojima se ne bih mogla baviti u tom omjeru u vrtlogu svakodnevnog bržeg tempa nego što je ovaj u periodu koji mi predstoji.

I u kojem ću i dalje svoje misli usmjeravati prema ljubavi, a ne strahu.
Prema onom dobrom što će iz ovoga izaći, a ne gledati ono loše.
Prema rastu koje će mi ovo donijeti, a ne tome što mi je trenutno oduzelo.
U smjeru radosti, a ne tuge. Sa velikom Zahvalnošću na ostalim blagoslovima mog života…

I opet ću iznova izabrati koračati Sunčanom stranom života, koju mrak nikada neće moći dostići. 💖