Osjetiš prazninu u čovjeku…

Osjetiš prazninu u čovjeku. Jednostavno osjetiš. I to nadaleko…
Bez obzira na široki osmjeh i besprijekoran izgled…
Osjetiš da fali ono nešto…

I uhvatiš sjetu u pogledu kad nitko ne vidi, sivilo i težinu u pozadini… Kojeg ne može sakriti.

A toliko se trudi to ne pokazati. I toliko si izvanjskim i materijalnim nadomješta tu prazninu u sebi… da jednostavno boli to gledati.
Jer znaš da u tome sreću neće pronaći.

Vidim oko sebe ljude koji nisu u miru sami sa sobom. Pa bjesomučno kupuju krpice i razne stvarčice. I već ih pomalo lovi panika, jer ne znaju dokle će si to moći priuštiti s obzirom na cijelu ovu situaciju.
Pa se hvataju za te posljednje slamke… da ne bi razmišljali…
Da se ne bi suočili sami sa sobom.
Pogledali se iskreno u ogledalo kad nitko ne vidi…
I sa sobom popričali. Možda prvi put baš onako kvalitetno…
Zavirili duboko u sebe ispod ljušture…

Jer vrijeme koje dolazi donijeti će puno promjena. Puno će toga isplivati na površinu iz svakog od nas. Ono godinama potiskivano…

Zato je sada više nego ikad prije, vrijeme za suočavanje sa Istinom. Koju svatko od nas nosi u sebi. Duboko ispod slojeva koje smo godinama nataložili…

Nema više bježanja.
Jer se nema kamo pobijeći.
Niti se sakriti…

Došli smo do zida.

Koji će moći preskočiti samo oni Iskreni i Autentični. ❤️