Ono što od početka govorim svojoj djeci jest da su oni kao bića savršeni i predivni. I uvijek nastojim jačati njihovu samosvijest, osjećaj vrijednosti samih sebe.
A kad dođe do nekog neželjenog ponašanja, puno razgovaramo o tome. I opet ih vratim na to da su kao bića prekrasni, a ponašanje kao takvo izabiru i mogu ga mijenjati. I da ono ne utječe na njihovu vrijednost.
E sad, ide anegdota. Neki dan moj malecki (10 g.) kaže meni da bi volio da kada mu odbijem neki zahtjev da budem još malo nježnija nego inače. Jer on naravno, razumije da nije poanta u tome da mu ja kao roditelj odobrim ili kupim baš sve, ali da mu to kažem još malo nježnije. Pa mu kao nekako bude još malo lakše…
Ja ga na to zagrlim, zahvalim što mi je to rekao i kažem da ću se potruditi da u budućnosti tako i postupim.
A on mi na to kaže: “Ma ne brini mama, ti si ok. Najbolja mama!
Samo malo da promijeniš to ponašanje.” 😂😂😂
