Dok ti razmišljaš…
Vrijeme prolazi.
I nestaje trenutak za trenutkom…
Kojeg više ne možeš vratiti.
Dok se premišljaš…
Pred očima ti odlazi.
Još jedna propuštena prilika.
Još jedna divna uspomena.
Još jedna mala velika stvar vrijedna spomena.
A ako je ne proživiš – onda žaljenja.
Dok se dvoumiš…
Godine prolaze.
Djeca rastu, vremena se mijenjaju..
A u tebi tinja ista želja.
I pita se hoće li ikada izaći i ugledati svjetlost dana?
Hoćeš li se usuditi?
Ili jednom otići sa ove planete znajući da nisi ni probao?…
A toliko si želio…
Samo si se bojao.
Nečega. A ustvari ničega.
Jer sve je to privid straha dok se ne usudiš i pokreneš.
Dok ne kreneš sebi u susret.
Dok se ne ujediniš sa stvarnim sobom…
Pa osjetiš snagu koja pokreće svjetove.
Koja nadilazi sve borbe.
Koja ti daje krila da nadiđeš sve strahove.
Jer kad osvijestiš da smo prolazni… Stvarno prolazni.
I da će svo ovo vrijeme koje ti se čini beskonačno jednom nestati.
Otići u nepovrat.
Kad to uistinu shvatiš…
Onda više nećeš čekati.
Već ćeš krenuti.
Jer nemaš što izgubiti.
A možeš toliko toga dobiti.
Onoga što ti ne može nitko oduzeti.
Onoga iznutra što se možda ne vidi. Ali se osjeti.
Onu vatru koja će se u tebi rasplamsati.
Silu koja će te voditi.
Snagu koju ćeš imati.
I toliko se sigurno ovim svijetom kretati.
Prema svom cilju…
Da jednostavno ne možeš promašiti. ❤️
