…Vidjela sam tu prekrasnu malenu djevojčicu kako trčkara velikom livadom obasjanom suncem. Crne kose i tamnih očiju u haljinici je skakutala uokolo, a onda zadivljeno zastala primjetivši konje u daljini. Stajavši kao ukopana gledala ih je netremice i divila se.
A onda se osvrnula i ugledala me. Nije se nimalo iznenadila.
Dotrčala je i uhvatila me za ruku.
– Vidi, konji! – uskliknula je i pokazala mi prstom prema njima.
– Da, vidim. Prekrasni su! – čučnula sam pored nje i osjetila neku posebnu bliskost.
Nekoliko trenutaka smo ih zajedno promatrale, a onda se okrenula i pogledala me.
A u tom trenu sam ugledala sebe. Sebe malenu!
Ah, te oči! Velike i sjajne, a istovremeno tako tužne.
Toliko želje za životom, a toliko usamljenosti.
I toliko fali ljubavi…
Snažno sam je zagrlila. A suze su krenule poput rijeke.
Drhtala sam i plakala dok sam joj govorila koliko je volim. Privila se u zagrljaj osjetivši toliko željenu ljubav i zaštitu.
Plakale smo obje.
A srca su se stapala u jedno preplavljena ljubavlju tog susreta. Osjetila sam kako se snažno iscjeljuju…
A onda je stigao još netko, naše više Ja i čvrsto nas zagrlilo. Ah, toliko ljubavi u tako snažnom izdanju da se to ne može riječima opisati!
I onda se i on stopio sa nama. Osjetila sam kako smo svi mi Jedno, a samo prividno razdvojeni.
Čudesno!✨
A onda sam vidjela svoj život iz sasvim druge pozicije.
Ja i osobe oko mene koje su me putem povrijedile, izdale, zadale udarce… Vjerojatno i ja njih na neki način.
Svi smo stajali jedni pored drugih kao usred neke kazališne predstave.
I onda se moj pogled počeo uzdizati sve više i više. I primjetila sam iz te perspektive kako su sva tijela svaka svojim tračkom spojena sa nečim gore.
A onda sam ugledala šta je gore.
Svako to tijelo bilo je poput marionete spojeno sa svojom dušom.
Dolje su su tijela igrala uloge i povrijeđivala jedna druge da bi stvorila iskustva, naučila lekcije, spoznala sebe…
A gore su se sve duše zajedno grlile. U Bezuvjetnoj Ljubavi. U toplini, svjetlosti i zajedništvu.
Ajme, kakav osjećaj!
Paralelno gledam tijela koja si nanose boli i duše tih istih tijela koja se bezuvjetno vole.
A tijela to ne znaju. Zaboravila su.
Jer to je svrha kako bi spoznala sebe i Tko su Zaista i Zašto su došla na ovaj svijet.
Dolje bol.
Gore duše u ljubavi i zagrljaju.
U dogovoru da se spuste zajedno u tijela i pomognu jedne drugima u spoznajama…
Kakav pogled. Kakva slika!
Kakva spoznaja!
Neću je nikada zaboraviti.
Još sam pod snažnim dojomom…
Poslala sam je sama sebi da se Podsjetim.
I da Podsjetim vas…
Kroz meditaciju koju sam upravo prošla.
Beskrajno sam zahvalna. 🙏
Od srca se nadam se da će i vama služiti…❤️
