Zašto se ponekad prema sebi ponašamo kao najgori neprijatelji? Pa se optužujemo, krivimo, govorimo da nismo dovoljno dobri i sami sebe omalovažavamo? Pa što ako niste to i to učinili, a imali ste namjeru? Pa što onda?
Možda ste već sto puta rekli da ćete početi vježbati, a nikako da se pokrenete? Zdravo se hraniti? Provoditi više vremena radeći ono što vas usrećuje, u svojim davno uspavanim hobijima? Možda ste rekli da ćete više raditi na sebi, meditirati ili afirmirati? Ili na koncu samo biti malo pozitivniji? Možda ste rekli da ćete se malo više posvetiti sebi, a nikako da dođe taj trenutak? Zapisivati zahvalnosti za sve što imate?
Iii? Pa što ako niste? Pa što? Nije stao svijet, sutra je nova prilika. Budite malo blaži prema sebi, nemojte se, molim vas toliko kritizirati. Budite si malo, samo malo bolji prijatelj, dok ne postanete najbolji. Jer ako niste istinski dobri prema sebi, kako ćete biti dobri prema drugima?
Popustite malo taj pritisak sami nad sobom, dajte si novu priliku, pružite si podršku, kao što roditelj daje djetetu ruku kad počinje hodati. Zatomite zauvijek taj glas u glavi koji vam govori da ne vrijedite i niste dovoljno dobri, da niste uspjeli. Umjesto toga pohvalite sebe sa puno Ljubavi, za sve ono dobro što činite, za sve što ste uspjeli napraviti u svom životu. A ima toga puno, znamo i ja i vi da ima. Samo ne može doći do izražaja pored te naše samokritike.
Često smo previše grubi prema sebi, radimo i govorimo sebi ono što nikad ne bi rekli svom prijatelju u istoj takvoj situaciji. Zašto? Tko nas je to naučio?
Vrijeme je da to otpustite, to su stara uvjerenja i strahovi i samim time što ih osvijestite, već ste na putu da ih se riješite. Samo si dajte priliku. I ako je ne iskoristite, dajte si drugu, treću… petnaestu.
Samo nikad ne odustajte. Nikad ne odustajte od sebe. 💖❤😘
