Iscjeljenje se ponekad dogodi kad se najmanje nadaš. Kada si ga već prestao očekivati i naučio živjeti sa tom dubokom boli.
I kad si ga već naizgled zaboravio i prestao ga očekivati…
Tada ono stigne. Potpuno neočekivano te zaskoči iza ugla i oduzme ti dah.
I dok se nisi ni snašao, već su te obuzele emocije i potekle suze olakšanja. One krupne iz dubine duše koje su toliko čekale da izađu i isperu tvoju bol.
A dok ih osjećaš na obrazima tada uviđaš koliko ti je to trebalo. I koliko nisi zaboravio, već samo potisnuo. Negdje u mračne dubine.
Ali nije nestalo. O ne, nije.
I dobro da je izašlo, dobro da se oslobodilo i donijelo ti toliko potrebno olakšanje.
I tada osvjestiš da nije slučajno. Da si ti to iskreirao i stvorio se na pravom mjestu u pravo vrijeme da bi se iscjeljenje dogodilo. Da bi susreo baš tu osobu, svjedočio baš tom događaju… Da bi sebe spoznao i uzdigao se na novu razinu.
Jer oprost nije za drugoga, već za tebe. Iako se na prvu čini da se radi o drugoj osobi, ti ustvari oprost poklanjaš sebi. I neopisiv mir koji ide uz njega. I koji je tako neophodan našoj duši da bi bila u ravnoteži.
Sve to poklanjaš sebi, neovisno o drugome. Neovisno o ikome i ičemu izvana.
Sam sebe iscjeljuješ.
I kad osjetiš tu moć unutar sebe, toliko jaku da u trenu zacjeljuju rane, one duboke, one gorke i tako bolne… Onda uvidiš Tko si. I koliko si čudesan.
Koju moć imaš. Da se ponovo sastaviš neovisno o broju komadića u koje si se razasuo…
Pa osjetiš čaroliju koja se dogodi u tebi. Emocije koje te duboko prožmu dok spoznaješ svijet u nikad ljepšim bojama.
A srce u grudima nikad veće i ti nikad lakši… Ah kakav osjećaj!
Da jedino što ti je prirodno u tom trenu učiniti, obuzet tim spektaklom u sebi… Je podići suzne oči ponizno prema nebu i reći jedno duboko:
Hvala Ti. 💖🙏
