Vodite li često unutarnje monologe?

Vodite li često unutarnje monologe? Ono tipa: “Kad je vidim reći ću joj to i to…”, “Kad ga sretnem sve ću mu sasuti u lice…”? Uhvatite li sami sebe, da kada se nalazite u razmišljanju o nekoj situaciji koja vas uznemiruje, u glavi prolazite cijeli scenarij razgovora sa tom spornom osobom? Pa ste već razradili cijeli dijalog i kako će razgovor teći… I imate spremne razne varijante razgovora ovisno o tome kako će ta osoba reagirati… I ono, što više razmišljate o svemu tome to se više osjećate toliko uvučeni, da kao da i ne postoji svijet oko vas. Već samo vaš razrađeni scenarij u glavi i snažna želja da se odvažite, suočite i kažete sve što mislite… Pa stalno vrtite taj film, razrađujete plan i ono – spremni ste! Ma samo da se sretnete! I tako zna proći hrpa vremena, a vi se uopće ne sretnete. Ili ako je to netko s posla, kao da nije bilo prilike da porazgovarate. (Ili je šef u međuvremenu sve riješio 😉) Ili se konačno i nađete, pa razgovor ispadne totalno drugačiji. Znate zašto? Jer mi toliko toga baziramo na pretpostavkama. Naš ograničeni um misli da točno zna što druga osoba misli i već smišlja odgovore. Uglavnom pogrešne. A potrošili smo toliko vremena mozgajući i smišljajući dijalog. A pored toga, ta Viša sila zna da li će vas spojiti da se taj razgovor uopće dogodi ili neće. Ma koliko mi to smišljali. Netko to bolje vidi od nas i bolje procjenjuje je li vrijedno. Ima li smisla… Pa nas sa razlogom ponekad odvede okolnim putem… Da se ne sretnemo. Jer ćemo se samo iscrpiti i nećemo ustvari ništa razjasniti. Samo potrošiti hrpu energije nizašto. Zato otpustite te zamišljene monologe i što bi bilo kad bi bilo. Najviše zato jer time propuštate Trenutak. Ovaj Sada. Zato jer se time zatvarate u svoj unutarnji svijet i razmišljate o nećemu što se vjerovatno nikada neće dogoditi. Jer, budimo iskreni, koliko puta je sve ispalo baš kako smo zacrtali i sve smo rekli baš kako smo i zamislili? Vrlo rijetko… A misleći o tome propustili smo toliko Sadašnjih trenutaka… Toliko kvalitetnih ljudi i situacija na koje nismo obraćali pažnju zauzeti tim glupostima. Toliko partnerovih nježnih pogleda, toliko dječijih osmijeha… Nemojte si to raditi. Nije vrijedno. Ma koliko god vas mučila ta situacija, ništa nećete riješiti razbijajuću glavu o tome. Ništa nećete riješiti objašnjavajući se nekome tko vas nema ni namjeru razumijeti… Nekome tko ne mari za vaš pogled na stvar… Nekome kome je empatija nepoznat pojam… Ne trudite se skovati savršen razgovor u kojem ćete nadmoćno pobijediti. Jer se on možda nikada neće dogoditi. A ako i da, najbolje će ispasti ako budete – spontani. ❤️