Svjesni smo prolaznosti života… Više ili manje svjesni. A opet se ponašamo kao da imamo vječno vrijeme na raspolaganju i da sve što želimo danas, možemo i sutra… Koje ponekad nikada ne dođe u tom izdanju…
Jer mi sami sebi ne dozvolimo:
Smijati se češće…
Zabavljati se luđe…
Igrati se poput djece…
Plesati na pjesme koje volimo…
Prvi reći – Oprosti…
Uživati u svom hobiju…
Trčati rascvjetalim livadama…
Veseliti se svijetu oko sebe…
Kupiti si tu omiljenu čokoladicu…
Nazvati onoga na kojeg toliko mislimo…
Biti više veseli, a manje ozbiljni…
Zaploviti tim vodama koje nas toliko privlače…
Reći – Volim te – bez straha…
Uživati u malim velikim trenucima…
Manje sakupljati stvari, a više uspomene…
Jer zaista je divna mudrost:
Rodili smo se bez ičega i otići ćemo bez ičega…
Pa zašto onda cijeli život provedemo grčevito se boreći da stvorimo što više materijalnog? Zašto još više ne uživamo u ovoj igri zvanoj Život?
Da, živimo u materijalnom svijetu, ali nemojmo pritom zaboraviti Tko Smo Zaista… ❤️❤️❤️
