Dok se ja oporavljajući nogu još uvijek služim sa štakama i neovisno o tome kroz dan krećem radosno i sa zahvalnošću… često srećem ljude koji hodaju sami na svojim nogama i obavljaju svakodnevne stvari, a ipak nezadovoljni i stalno zbrajaju ono što nemaju i što im još fali u životu.
Nesvjesni onoga što već IMAJU. I bez zahvalnosti na tome.
Pa ih često osvijestim i kažem da eto, već time što hodaju i što se mogu sami kretati je veliko bogatstvo i razlog sa budu neizmjerno zahvalni i idu kroz život sa širokim osmjehom na licu.
Neki se odmah trgnu, probude i shvate poantu, a oči im zacakle poput zvijezda, dok neki i dalje ostanu spavati.
A upravo to čini razliku. Ogromnu razliku. Taj pogled na život.
Jer NAŠ pogled na život će odrediti hoćemo li živjeti život svojih snova ili noćnu moru… ❤️
