Gledala sam ih kako mi govore da ljubav sa vremenom preraste u naviku, šturi suživot i da oni tako žive godinama i da se moram sa time pomiriti… Ali nisam im vjerovala, jer nisu više imali sjaja u očima.
Slušala sam kako ne treba mijenjati posao i čuvati onaj koji je “siguran”, a ja sam bila osupnuta onime što je njima to stajanje na mjestu donijelo. Ni E od entuzijazma kad su pričali o poslu gdje se provodi trećina života… I nisam im povjerovala.
Govorili su mi da nema smisla izaći iz svog stana i unajmiti drugi, i da, iako živiš u nemiru trebaš tu ostati. Ali meni je to bilo strašno za prihvatiti. Prodati svoj mir nizašto na svijetu više nije bila opcija.
Sa mukom sam gledala prijatelje koji su se gušili u mulju svojih uvjerenja i pokušali i mene uvjeriti u isto. Njihovi strahovi su ih držali duboko u živom pijesku. A i sada, godinama nakon svega kada ih pogledam, još su tamo… I ne mogu prihvatiti da je to njihov izbor, već krive sve ostalo…
Gledala sam ljude kako hodaju ulicama pognute glave. Kao živi su, a gotovo da su umrli duhom. I bila sam užasnuta. To sivilo u njihovim očima, glas bez promjene tonaliteta kojim govore samo o gorčini i patnji… I nisam se mogla pomiriti sa tim da život mora biti takav. Da život treba biti ravna linija, da je sve sivilo, da živiš, a kao da si već umro… Ne, ne, ne!! Vrištalo je nešto u meni. Mora postojati više od toga, mora da postoji bolji razlog zašto smo se rodili. Ne da patimo i da se mučimo…
I onda sam odlučno krenula dalje. Usprkos svemu i svime što me zadržavalo. Nemojte misliti da se nisam bojala. O da, jesam! Bojala sam se itekako! Da ću do kraja života biti nesretna. Bojala sam se da će i mene progutati sivilo takvog života i da će dani postati bez osmijeha i radosti. Jer čemu onda sve ovo?? To nije Život! Morala sam barem pokušati nešto promijeniti! A ne da se na kraju života kajem što nisam ni probala, što se nisam trgla na vrijeme. Da umrem, a nisam ni živjela…
Užasavala me pomisao da nikada više neću živjeti u ljubavi i zaspati pored nekoga koga volim. Željela sam se barem još jednom u životu zaljubiti i voljeti svim srcem!
Željela sam osloboditi svoj potencijal, živjeti radosno i ispunjeno, veseliti se svakom novom danu, suncu što sija i cvrkutu ptica. I zaspati sa osmijehom na usnama. Željela sam raditi na sebi, izgrađivati se, ići u smjeru da radim ono što volim i u tome uživam. Željela sam se više smijati, pustiti da me vodi entuzijazam koji život znači!
Željela sam biti primjer svojoj djeci da uvijek, baš uvijek možeš naći neki razlog za zahvalnost i sreću. I pokazati kako da koračaju svijetom radosni, širom otvorenih očiju. I da ih nitko ne uvjeri putem da je život težak i da se treba mukotrpno boriti.
Željela sam radosno živjeti! U miru i ljubavi! I kada sam krenula prema tome, vrata su se jedna za drugima počela otvarati. Sve se nekako posložilo pa sam danas tu gdje jesam. Jer kad znate što ne želite, ona prirodno i osvijestite što želite. Pa se pustite da vas vodi Tok života! Osjećate se Vođeni! A opet svoji. Divan osjećaj, poput čarolije!
Sada kad pogledam unatrag, nisam mogla ni zamisliti sve puteve koji će me dovesti do ovdje. A toliko se veselim i onome što me čeka!
Pa ako nitko drugi, neka vam ja budem primjer da je moguće! Da vrijedi biti Svoj! I da tu ne postoji kompromis koji će vas trajno zadovoljiti. Budite ono što jeste, živite svoj život po svojim vrijednostima i pravilima! Da znate da se vrijedi probuditi u još jedan takav novi dan. Vi ste krojač svoje sudbine, svoje sreće! Pa krenite, uzmite škare u ruke i izrežite tu svoju prekrasnu kreaciju! I nosite je sa ponosom i osmijehom! Vaša je, originalna i samim time savršena! ❤️❤️❤️
