To što ti nedostaje cijelo vrijeme…
To što ti stalno iznutra nekako fali…
Taj osjećaj iz dubine što uvijek ispod svega izlazi…
To samoj sebi fališ TI.
To te duša stalno podsjeća
koliko si se od sebe udaljila.
I koliko je neprirodan taj osjećaj
da si sama i da nisi cjelovita.
To što ti fali
i što stalno pokušavaš izvana nadomjestiti,
a ne možeš nikako uspjeti.
To samoj sebi nedostaješ Ti.
To te duša doziva
da se prisjetiš koliko si čarobna
i da je tvoje prirodno stanje biti sretna i ispunjena.
Jer kad osjećaš bilo koju od tih teških emocija,
to ti duša govori koliko si se od same sebe odvojila.
Jer kad si u skladu sa njom,
kad si u skladu sa sobom
onda se osjećaš cjelovitom i ispunjenom.
Onda osjećaš da koračaš u skladu sa najuzvišenijom verzijom sebe
i ništa ti izvanjsko ne nedostaje…
Jer nema tog šopinga, partnera, putovanja…
Koji će ispuniti prazninu u tebi
ako si se sama od sebe odvojila.
Ne postoji ništa izvana
što će ispuniti tu rupu u tebi bez dna…
Zato prvo kreni od temelja.
Sjeti se Tko si i koliko si vrijedna
Neizmjerno vrijedna.
Zaviri u dubine svoje Biti
i sjeti se tko si Uistinu TI.
Jedno predivno biće.
Biće bezgranične vrijednosti
puno svjetlosti i Ljubavi. 🥰✨
Draga Iva, volim čitati tvoje tekstove. Danas je on ostavio frustraciju, dok govoriš: sjeti se tko si i koliko vrijediš…Pritisnula si moj gumb boli i nemoći jer teorijski i sama znam da je “samo” to ono što je potrebno učiniti. Pa ako ja svaki dan sjedim sa sobom i pitam se tko sam , podsjećam se da vrijedim i još mnogo mnogo sličnih afirmacija, a opet tako često ne znam ni tko sam ni koja je moja svrha, ma kao da ne znam baš ništa…Toliko pitanja bez odgovora, toliko nemira u duši, toliko težine u grudima, jel znaš o čemu govorim? Pitam se što radim krivo jer toliko se trudim, a jasnoće niotkud, kao da se sva magla spustila i prijeći vidljivost. Znam da će i to proći, zasjat će Sunce, ali kako preživjeti do tada? Toliko često mi prođe glavom: nisam ja za ovaj svijet…Ponekad to i nije samo misao. Kao da ne pripadam, kao da sam drukčija, posebna u lošem smislu, jer kao da svi drugi nekako funkcioniraju, a meni je tako f**** teško.Aaaaahhhh….
Draga Ivanka, hvala Vam na povjerenju i što ste tu.
Na sve što ste napisali prvo ću Vam reći – niste sami. Jako, jako puno ljudi se bori sa vrlo sličnim osjećajima. Osjećaj samosvijesti, vrijednosti koje imamo kao bića koji smo prirodno dobili, putem odrastanja i izlaganjem kritikama, krivim uvjerenjima se nekako zakopao… Ali on je još uvijek tu. Ispod svih tih nabacanih slojeva, on je tu. Jer to je naša istinska priroda.
Vrijedite! Vrijedite neizmjerno!
Preporučila bih Vam meditiranje. Ono bazno da sjedite u tišini i samo pišete. I početi ćete čuti Sebe. Svoju Dušu. Ono što Vam želi reći. Osjećati ćete da polako počinjete istinski disati, vraćati se k Sebi. Otpori će se početi otapati…
Samo polako, budite nježni prema sebi. Počnite dan sa zahvalnošću. Onom istinskom. Na svemu tko jeste i svemu što imate. Na još jednom novom danu koji nam je poklonjen… Dišite tu zahvalnost, osjećajte je.
Osjećajte tu Ljubav u sebi. Tu je cijelo vrijeme i samo čeka da je osvijestite. To ste pravi Vi.
Zagrlite se. Grlim Vas i ja.
I samo hrabro naprijed! Danas je novi dan. Nova prilika da se dođivite bar malo drugačijim očima. I malo po malo spoznati ćete Tko ste uistinu.
Predivno biće, predivna Duša.
Lijep pozdrav i ugodan dan želim,
Iva
Pingback: Samoj sebi fališ TI • Amazonke.com
Hvala puno! ✨🥰