Kad stisneš naranču, iz nje izađe sok od naranče.
Tako je i kad se stisne čovjeka. Izađe ono što se u njemu sakriva.
Kad ga lekcije stisnu na najjače, izađe iz njega ono što je najdublje.
Ono što često ni sam nije bio svjestan
da postoji negdje ispod kože…
Bol duboko zakopana, nikad iscjeljena.
Nikad osvještena.
Pa izađe na vrh kroz erupciju poput vulkana.
Kad joj dođe vrijeme da treba izaći.
Kad je vrijeme da se izliječi.
Sa puno razumijevanja, topline i ljubavi.
Boli, ali u redu je.
Jer kad znaš gdje boli, lakše je početi tražiti rješenje.
Prvi zagrliti ono svoje staro Ja, često dječjeg lica.
I pružiti mu obilje ljubavi i podrške.
I reći da nije do njega, da nije to zaslužilo… Iako se dogodilo.
Jer je radilo najbolje što je znalo.
Objasniti da je to dio ovozemaljske igre koju je izabralo. Da bi sebe spoznalo i nešto naučilo.
I da je oproštaj lijek koji ne daje drugima, nego sebi.
Kroz višu razinu svijesti i razumijevanja.
I da ne sudi.
Ni sebi ni drugima.
Jer nije fer sa ovom sviješću osuđivati nekog starog Ja.
I da zaslužuje Mir.
Mir iznad svega.
Pa da isplače svu bol i zahvali lekciji što je došla…
Da bi ga probudila.
Osvjestila.
Da je vrijeme za odbacivanje tog tereta.
I pomak naprijed
nikad lakšeg koraka. ❤️🙏
