Bez Ljubavi
ljudi postanu teški.
Bez pažnje, razumijevanja i nježnosti
postanu frustrirani.
Ne samo zato jer misle da ih nitko ne voli,
nego jer sebi ne daju dovoljno ljubavi.
Jer se nikad nisu ni naučili voljeti.
Pa kako će onda drugima postati pristupačni?
Kad ni sami sa sobom u odnosu ne bi bili…
One koje je najteže voljeti
njima najviše fali ljubavi.
One koji su najfrustriraniji
njima su najpotrebniji zagrljaji.
Ali prvo od samih sebe.
Prvo sami sebe trebaju naučiti voljeti.
Da bi se smekšali, opustili
i naučili otvoriti ljubavi.
Da bi dozvolili ledu oko srca da se otopi
i prepustili toj divnoj emociji.
Od koje smo sazdani.
Neki će reći da su u hladnoći odrastali
ili da su ih puno puta u životu povrijedili…
Ali to su samo izgovori
da se ne bi opet prepustili i riskirali biti ostavljeni…
A toliko je ljepote u Ljubavi
da ne vrijedi bez nje živjeti.
Jer čemu život ako ne iskusiš svo šarenilo divnih emocija?
Ako ti se srce ne rastapa od miline i suza radosnica?
Čemu život u sivilu hladnih zidova
kad smo rođeni za obilje radosti i veselja?
Znam, nije se lako opustiti
nakon svih povreda i boli.
Ali vrijedi.
Neopisivo vrijedi.
Jer život unutar “sigurnih” zidova
može ustvari biti najriskantniji…
S najmanje šanse da se živi ono što uistinu vrijedi živjeti.
Jer nema pravog života bez čarolije Ljubavi.
Bolje je voljeti i izgubiti
nego nikad si ne dopustiti nekoga zavoljeti.
Ali prije toga zavoljeti sebe.
Istinskom bezuvjetnom Ljubavi. ❤️✨
