Što misliš kad ništa ne misliš?
Kamo odlutaš?
Što ti srce šapuće i budi emocije?
Gdje si kada nisi sa nikim?
Tko si kada nitko ne gleda?
Čemu težiš, a to ne pokazuješ?
Što te približava sebi, a što udaljuje?
U što sumnjaš, a u što vjeruješ?
Što ti budi radost, a što strahove?
I čega ima više?…
Bježiš li u gužvu i buku, jer se bojiš ostati sam?
Jer strepiš što ćeš čuti kad sam sebe osluhneš…
Što ćeš si u očima vidjeti kad se u ogledalo pogledaš…
I da će te stići istina koju odavno znaš…
Da ne živiš ono što želiš
I ono što jesi
I ono za što si stvoren.
Da se možda samo zavaravaš i bježiš…
A unutar sebe dobro znaš
Da zaslužuješ više i bolje
Drugačije.
Put samo tvoj, koji možda skrivaš jer ga nitko oko tebe ne razumije
A bojiš se iskoračiti i ostati bez te lažne podrške
Možda nesvjestan da onaj koji te uistinu voli – ostati će
Iako možda ne razumije tvoje izbore, ali te poštuje
I želi da se tvoje srce uistinu smije.
I možda ti se čini da je taj put težak
Ali najteže je biti ono tko nisi
Nositi sretnu masku, a ispod skrivati suze…
Jer naposljetku, za koga to radiš?
Koga misliš da nesretan možeš usrećiti?
I koga zavaravaš da se to ne vidi?
Da se tuga ne osjeti?…
I što ćeš kad prođu godine, a ti ih lažno proživiš?
Iznutra odavno mrtav, ostariš?
I ništa putem ne poduzmeš?
Koga ćeš kriviti?
U šta ćeš se pretvoriti?
Hoćeš li samo sa sjetom razmišljati što si sve mogao proživjeti?
Ili barem probati?
Jer na kraju nas najviše boli,
to što se nismo ni usudili.
