Neka danas ne bude običan dan…

Tako smo maleni u odnosu na vječnost. Toliko kratkotrajni. Naš život je poput treptaja oka u odnosu na beskonačnost vremena.

A toliko ga često uludo trošimo.
Toliko razbijamo glavu brigama, sitnicama i zaboravljamo uživati. Mučimo se svakodnevnim zavrzlamama…
I zaboravimo da će sve to ionako proći. Kao i ono prije toga.

A gdje smo mi u toj priči?
Gdje smo?
Koliko su nam brzo prošle godine do sada?
Isto tako će i one što stižu brzo proći.

Pa idemo se veseliti više, a brinuti manje.
Voljeti više, a žaliti manje.
Grliti više, a zamjerati manje.
Svega lijepog više, svega što nas rastužuje manje…
Idemo prema tome.

Jer i ovaj dan će proći, a kako ćemo ga provesti?

Pokušajte ga zamisliti kao potpuno novog, bez da ste u njega unijeli išta teško iz prošlosti. Išta što vas muči i brine. Zamislite ga kao takvog. Čistog, bezbrižnog i promatrajte sve ono lijepo i dobro u njemu.
Pa se zapitajte iz te pozicije – što biste danas željeli raditi? Sa kime provesti dan, koga nazvati? Čime biste se željeli baviti? U čemu toliko uživate, a dugo to niste učinili?

Poklonite si to. Vi sami sebi. Budite darivatelj i primatelj. Puni krug. Ne tražite to od nikoga, već dozvolite sebi činiti ono što volite i biti sa onima sa kojima želite.
I tako svaki dan sve više.

Jer ovaj treptaj oka u vječnosti će ionako brzo proći. Zato ga proživite radosno! 💖