Neki od roditelja nauče kako nešto treba biti, a neki kako ne treba.
Ja sam u ovoj drugoj skupini.
I uvijek sam onu djecu iz prve skupine smatrala sretnicima. Smatrala sam da su povlaštena i da im je uvijek nekako lakše u životu. Kad imaju tako snažno zaleđe kao što su stabilni roditelji.
A mi drugi smo ono – drugi. I često me zbog toga u dječjoj dobi pratio osjećaj manje vrijednosti. Kao da nismo dovoljni dobri, kao da smo ispod “njih”, sretnika.
Jer falilo je toliko toga: roditeljske ljubavi, podrške, topline…
Međutim, sve ima svoje zato. Svoj razlog zašto je nešto ovakvo ili onakvo. Shvaćanjem da naša duša bira životne izazove u skladu sa onime što želi doživjeti, a samim time i roditelje, puno toga se u mojoj percepciji promijenilo.
Shvatila sam da su ti moji izazovi sa roditeljima; majka koja cijelog života bira poziciju žrtve i otac sklon alkoholu, mene učinili daleko snažnijom, snalažljivijom, svjesnijom u mnoštvu toga, nego da su mi roditelji bili idealni.
Da, bilo bi mi puno lakše ići kroz život da je bilo drugačije…
Ali ne bih toliko toga naučila. I toliko se izgradila, toliko toga osvijestila, promijenila… I u konačnici, na drugačiji način se postavila i ponašala prema vlastitoj djeci. Drugačije nego moji roditelji prema meni.
I zato, uvijek svoje “nedostatke” pretvorite u prednosti. Jer tu su da vas nešto nauče, da vas osnaže i izgrade. Da sutra baš zbog njih budete još bolji ljudi, živite još kvalitetniji život.
I ne pristajete više nikad na mrvice, jer znate kako je bilo živjeti sa njima.
I na koncu, vjerujte mi, svim tim poteškoćama – biti ćete zahvalni…. ❤️

