Taj strah koji osjećate… nije uopće toliko strašan kako se čini.
To samo um skicira tisuće loših scenarija.
A sve i da se desi neki loš, ne može se desiti baš svih tisuću.
Tako da je taj strah u osnovi gotovo bezrazložan. Samosputavajući.
Ali da, ima svrhu – da nas zaštiti od boli.
Iako, kao i u svemu, kad ode u krajnost i dođe do neravnoteže, izgubi svaki smisao.
Znam da vas je strah. I mene je bilo toliko puta. I što sam mu više dala oduška, postajao je veći.
A onda sam otkrila lijek: razmišljati o cilju i razlozima zašto želim doći do tog cilja. Što mi on točno donosi.
Razmišljala sam o tome kako ću se onda osjećati. Kako će sve to skupa izgledati… Prepustila se mislima…
I pored svega toga, strah je ispao beznačajan.
Pa sam onda, sa tom vibrom, krenula djelovati u što kraćem roku u smjeru koji sam odabrala. Unatoč strahu.
I gle čuda! Kad se odvažiš, kada skočiš hrabro u ono što želiš, strah se raspline poput mjehura od sapunice. Koliko god da je mjehurića bilo.
Jer si već krenuo! Jer si se usudio! Jer držiš snažno fokus na cilju i obuzima te dinamika novog i nepoznatog. Adrenalin raste, pa sve i da hoćeš, nemaš vremena razmišljati o strahu.
Već djeluješ u skladu sa tom divnom pokretačkom energijom koja je neopisivo jača od straha. I ona te nosi, letiš iznad svega…
A kada se uzvineš u te visine, kad osjetiš tu radost, taj entuzijazam, tu energiju!…
Tada uvidiš da je strah postao samo mala crna točkica, koja je ostala tamo negdje dolje, daleko iza tebe.
I ne može te više dohvatiti… ❤️
